Kako se ophoditi prema osobama s invaliditetom

Osobe s invaliditetom jednostavno su ljudi sa svim svojim nadama i strahovima, snagama i slabostima. Ipak, predrasude i neznanje čine ponekad komunikaciju s osobama s invaliditetom otežanom. Doznajte kako se ophoditi prema osobi s invaliditetom, a da pritom izbjegnete moguće neugodnosti i nesporazume.

Piše: Robert Dudnik, dipl.iur.

Udruga Glas Čovječnosti


"Čini drugome ono što želiš da drugi čini tebi" (Zlatno pravilo)

...jer "Nema dobrog vjernika bez dobrog ateista" (don Ivan Grubišić) i "Svatko je, sam, svoj najbolji guru" (aboridžinska poslovica)

Invaliditet - stanje ili bolest?

Ponekad mi se najprihvatljivijom čini ideja da je jedino doista istinito životno pravilo, da pravila zapravo nema. Ili ipak... 

Iako invaliditet osobe može nastati kao posljedica bolesti ili traume, ovdje želim naglasiti da invaliditet može biti i trajno životno stanje, od rođenja do smrti osobe. Osobno smatram da je invaliditet svake pojedine osobe nužno smatrati, doživljavati i shvaćati dostojanstvenom odrednicom (determinantom) života osobe, a nikako njezinom kaznom, nepodnošljivo velikim teretom, sramotom članova njezine obitelji i zajednice, ili bilo čime sličnim. 

Nitko se ne bi smio ni stidjeti ili sažalijevati ni sebe, niti drugoga. Postignuća osobe svakako treba pohvaliti. Život treba i željeti i učiti - i znati živjeti, ne doživljavajući ga ni tako ozbiljnim, niti toliko tragičnim. Naprotiv! Treba se prepuštati i (o)puštati (ne i predavati!), treba improvizirati i prilagođavati se, a pritom biti i ostati svoj. Jer, "smijeh je lijek." 

Smatram da su, u svojim pravima i obvezama, potrebama i osjećajima, željama i sklonostima, interesima, talentima i hobijima, ne/mogućnostima i ne/slobodama izbora, nastojanjima i postignućima, sukladno vrlinama i manama svoje osobnosti i ličnosti, u osnovi integriteta, kao i u dostojanstvu osobe, u svojoj biti - osobe s invaliditetom posve iste, a svakako bi i trebale i morale biti i jednake, ravnopravne s tzv. zdravim osobama, odnosno s osobama bez invaliditeta. 

Nadalje, smatram da se osobe s invaliditetom u zajednicu, osim odgojem i obrazovanjem, mogu i trebaju uključivati i afirmirati, te se samo-ostvarivati posredstvom umjetničkih, kreativnih i stvaralačkih, STEM i/ili socijalno-poduzetničkih, gospodarskih djelatnosti, odnosno sudjelovanjem u rekreativnim sportskim aktivnostima i/ili sudjelovanjem na para-olimpijadama. Prema statistikama, u Republici Hrvatskoj oko 3% osoba s invaliditetom ima visoku stručnu spremu naobrazbe.

Invalid ili osoba s invaliditetom?

Pojam invalid, invalidus (lat. ne/valjani, bes/korisni, bez/vrijedan, ne/važan, ni/štetan, bez vrijednosti) prvobitni je arhaični termin koji se koristi/o u kontekstu svakoga i svega, tko ili što jest, ili ima bilo kakve veze s osobama s invaliditetom. To je osnovni razlog zbog kojega se upotreba termina "invalid" i lingvistički i etički smatra omalovažavajućim, uvredljivim, neprihvatljivim i neprimjerenim. 

Osobe s invaliditetom uobičavaju se nazivati i "osobama s posebnim potrebama". Na Zapadu se, katkad, navedeni termin, odnosi (i) na osobe LGBT orijentacije, što se, uz dužno poštovanje, nemalom dijelu osoba s invaliditetom također čini neadekvatnom odrednicom. 

Smatram da se pojmom "osoba" naglasak želi dati nepovredivosti dostojanstva, neponovljive i jedinstvene posebnosti svakog bića, stvorenja i osobe, a dijelom pojma "s invaliditetom" ističe se da je riječ o osobama s bilo kojom kategorijom i stupnjem onesposobljenosti. Osobe s invaliditetom, dakle, smatraju da je u svakodnevnoj i profesionalnoj komunikaciji potrebno koristiti međunarodno prihvaćene pojmove "djeca s poteškoćama u razvoju" i/ili "osobe s invaliditetom".

Osnovne smjernice za komunikaciju s osobama s invaliditetom - kako pristupiti i kako razgovarati

Smatram da je svim kategorijama osoba s invaliditetom potrebno pristupati i s njima razgovarati na uobičajen i jednostavan, slobodan i otvoren način, odnosno onako kako bismo to učinili s bilo kojom osobom bez invaliditeta. Drukčije će postupanje, gotovo sigurno, proizvesti kontraefekt. 

Što se ophođenja prema slijepim osobama tiče, općenito se primjerenim smatra slijepoj se osobi obratiti formulacijama "gledajte, vidite, vidimo se" i slično. 

S gluho-nijemom osobom, ukoliko ne poznajete znakovni jezik, kontakt treba uspostaviti uz pomoć tumača/ice. 

S gluho-slijepim osobama najuputnije je komunicirati uz pomoć osobe u njezinoj pratnji, dodirom ili kontaktom pomoću dlana.

Komunikaciju s osobom s intelektualnim poteškoćama potrebno je prilagoditi razini i načinima njezine komunikacije. 

Ponuditi pomoć ili ne?

Pomoć treba ponuditi prema vlastitoj procjeni ili ju pružiti ukoliko vas osoba s invaliditetom zamoli da joj pomognete. Pritom svakako postupite upravo onako kako vas osoba s invaliditetom uputi ili

izravno upitajte osobu na koji način da joj najbolje (najučinkovitije) pomognete. Svatko je posebnost za sebe. Ono što odgovara jednoj osobi, ne mora odgovarati i drugoj osobi. Nemojte ni previše, niti predugo razmišljati. Ne bojte se! Ukoliko vam osoba s invaliditetom kaže da joj pomoć nije potrebna i/ili vas odbije, neka vas to ne obeshrabri u pristupu i/ili u postupanju s drugim osobama s invaliditetom u budućnosti.

Je li u redu pitati o invaliditetu / dijagnozi?

Nakon upoznavanja s osobom s invaliditetom, sami procijenite je li primjereno pitati ju o njezinu invaliditetu, odnosno dijagnozi. Pritom treba pustiti osobu da kaže što želi, a treba izbjeći usporedbe različitih kategorija invaliditeta. O posebnostima možete razgovarati (raspravljati) - naknadno.

Što osobama s invaliditetom najviše smeta u ophođenju drugih ljudi prema njima?

Osobama s invaliditetom, u ophođenju drugih ljudi prema njima, najviše smetaju neki klasični tabui, odnosno stereotipi društva. Osobe s invaliditetom ne vole kada ih se, bez obzira na kategoriju ili stupanj njihova invaliditeta, svrstava "u isti koš". Potrebno je ustrajavati i na otklanjanju stereotipa, prema kojem se osobe s invaliditetom u kolicima, načelom automatizma, doživljavaju poput osoba s intelektualnim teškoćama, dok se slijepe osobe percipiraju kao osobe s invaliditetom u kolicima. 

Osobe s invaliditetom ne vole ni ukoliko se osobe bez invaliditeta iznenade u svezi s njihovim druženjima i prijateljstvima, hobijima, interesima i postignućima, poslom i/ili naobrazbom. Osobama s invaliditetom smeta i često u društvu prisutan stav o aseksualnosti osoba s invaliditetom i slično.

Što nikako ne treba činiti u društvu osobe s invaliditetom?

Osobi s invaliditetom nipošto nemojte pristupati sa sažaljenjem. Sažaljenje je jedno, a suosjećanje nešto posve drugo. U komunikaciji s osobom s invaliditetom, što više se obraćajte izravno osobi s invaliditetom, umjesto osobi u njezinoj pratnji. U interakciji s osobom s invaliditetom u kolicima, pokušajte biti u visini njezine razine sjedenja. Trebali biste nastojati da nikako ne iznenadite slijepu osobu, u psiho-fizičkom smislu. Nemojte premještati stvari u stambenom prostoru slijepe osobe. Vjerojatno ne možete niti pretpostaviti koliko joj u suprotnom odmažete. Ne povlačite slijepu osobu za odjeću, u namjeri da joj pomognete. U društvu osobe s invaliditetom, ne biste trebali govoriti previše o vlastitom zdravstvenom stanju.

Što društvo / zajednica može ili treba učiniti kako bi se poboljšala kvaliteta života osobama s invaliditetom?

Potrebno je inzistirati na kontinuiranom, interaktivnom i dosljednom usklađivanju teorije i prakse, uz obvezno poštovanje načela "O nama - uvijek s nama!" Činjenica je da upravo osobe s invaliditetom najbolje znaju za sebe što im je potrebno - što, koliko i/ili kako. Prihvatite bijeli štap slijepe osobe ili njezinog psa vodiča kao nešto uobičajeno. Smatram da je u odgojno-obrazovni sustav potrebno uvesti i mogućnost fakultativnog upoznavanja s osnovama znakovnog jezika, odnosno Brailleovog pisma.

Pročitajte više... »

Abraham Maslow - teorija potreba i odlike samoostvarenih ljudi

Piše: Bernarda Lusch

Postoji li hijerarhija ljudskih potreba i jesu li neke od njih važnije od drugih? Doznajte što su to D-potrebe, a što B-potrebe, te koje su to, prema Maslowu, odlike koje krase samoostvarene ljude.

Tko je Abraham Maslow?

Abraham Harold Maslow (1902.-1970.) američki je psiholog i sveučilišni profesor, poznat po svojoj teoriji hijerarhije ljudskih potreba. Kao psiholog, Maslow je naglašavao potrebu da se čovjeka promatra kroz njegove pozitivne kvalitete, umjesto da se analiziraju samo njegove negativne strane i tendencije. Drugim riječima, bio je protiv toga da psihologija analizira čovjeka tek kada on na neki način zastrani.

Hijerarhija ljudskih potreba prema Maslowu

Hijerarhija potreba prema Abrahamu Maslowu temelji se na teoriji da se one mogu zadovoljavati samo postupno, i to često određenim redoslijedom. 

Piramida potreba prema A. Maslowu

Ova je hijerarhija ponekad prikazana kroz piramidu potreba – na dnu su najosnovnije, fiziološke potrebe, koje uključuju primjerice disanje, hranu, vodu i slično. Tek kada zadovolji ove potrebe, čovjek može krenuti na sljedeću stepenicu piramide, a to je zadovoljavanje potrebe za sigurnošću. 

Isti princip vrijedi za svaku sljedeću stepenicu, sve dok se ne dođe do samoga vrha – gdje se čovjek napokon može pozabaviti samoaktualizacijom, odnosno samoostvarenjem. 

Drugim riječima, ako je čovjek, primjerice, gladan - vjerojatno je da neće moći razmišljati o svojim višim ljudskim potrebama dokle god ne zadovolji ovu osnovnu potrebu. Međutim, je li tomu uvijek tako?

Potrebno je naglasiti da piramidalni prikaz hijerarhije potreba nije izvorna zamisao A. Maslowa. Ovakav prikaz sugerira da su granice između potreba čvrsto utvrđene te da se mogu ispunjavati samo ovim redoslijedom. Ipak, to nije točno. Maslow naglašava da ove granice nisu čvrste i strogo određene. One su relativno fleksibilne, a potrebe se ne moraju kod svakog čovjeka javljati istim redoslijedom, niti ih istim redoslijedom treba zadovoljavati. Štoviše, često su različite potrebe u čovjeku prisutne istovremeno. Maslow, stoga, dopušta da čovjek može postići samoostvarenje čak i ako druge potrebe prije toga nisu zadovoljene. Također, ako je čovjek zadovoljio sve D-potrebe, to još uvijek ne znači da će automatski težiti samoostvarenju.

D-potrebe i B-potrebe

D-potrebe (eng. D(eficiency) needs) – tzv. potrebe nedostatka. Ukoliko čovjeku nedostaje nešto (npr. zrak, voda, hrana), on ima potrebu za tim te čini sve što je potrebno da tu potrebu zadovolji.

B- potrebe (eng. B(eing) needs) – duhovne / egzistencijalne potrebe, odnose se na više potrebe čovjeka kao ljudskog bića, što uključuje traženje smisla i svrhe postojanja. Također, B-potrebe uključuju težnju za istinom, dobrotom i ljepotom. U Maslowljevoj hijerarhiji potreba, B-potrebe su na samom vrhu piramide, odnosno, to je potreba za samoostvarenjem. 

Za razliku od D-potreba, B-potrebe nemaju svi ljudi. Oni koji ih imaju, nikada ih zapravo ne mogu zadovoljiti do kraja, jer nikada se ne mogu dobiti odgovori na sva pitanja o životu i smrti. Uz to, istina, dobrota i ljepota se ne mogu izmjeriti i reći u kojem ih je trenutku dovoljno za zadovoljenje potrebe. Međutim, Maslow vjeruje da, bez obzira na to, čovjek može postići samoostvarenje, odnosno živjeti ispunjenim životom – dovoljno je da teži za zadovoljenjem B-potreba te da radi na tomu.

Redoslijed potreba prema Maslowu

D-potrebe:

• Fiziološke potrebe -zrak, voda, hrana, san, seks, homeostaza, obavljanje nužde
• Potreba za sigurnošću - fizička sigurnost, materijalna sigurnost, obitelj, zaposlenje, zdravstvena zaštita, potreba za redom i strukturom te slobodom od straha.
• Potreba za ljubavlju i prihvaćanjem - prijateljstvo, obitelj, spolni život (društvene potrebe). Kada su zadovoljene fiziološke potrebe te potrebe za sigurnošću, osoba intenzivnije osjeća potrebu za ljubavlju i naklonošću, osjeća žudnju za toplim međuljudskim odnosima.
• Potreba za poštovanjem - samopoštovanje, poštovanje od strane okoline, samopouzdanje, status. Nakon što su zadovoljene prethodno navedene potrebe, osoba sada teži zadobiti poštovanje drugih ljudi te priznanje vlastitih vrijednosti od strane okoline. Također mora razviti samopoštovanje i samopouzdanje. Najzdravije samopoštovanje se zasniva na zasluženom poštovanju od strane drugih, a ne na laskanju ili na prividnoj, površnoj slavi. Dakle, da bi zadovoljio potrebu za poštovanjem, čovjek teži razvijanju vlastite snage i sposobnosti, ostvarenju postignuća i ovladavanju određenim vještinama.

B-potrebe:

• Samoaktualizacija (samoostvarenje) - moralnost, kreativnost, prihvaćanje činjenica, odbacivanje predrasuda, spontanost, rješavanje problema, postizanje svog punog ljudskog potencijala, ostvarenje svojeg najboljeg „ja“

Samoostvarenje

Kada su zadovoljene sve D-potrebe, čovjek i dalje može osjećati nezadovoljstvo i nemir te potrebu da još nešto ostvari ili promijeni. Preciznije, da se samoostvari. 

Samoostvarenje je težnja da se ostvari ono što u čovjeku postoji kao potencijal, mogućnost - da postane ono najbolje i najviše što je sposoban postati. To znači da se glazbenik mora baviti glazbom, učitelj poučavanjem, a kuhar kuhanjem. Pronalaženje vlastite svrhe i življenje u punini svojih mogućnosti - to su putovi do samoostvarenja. 

Promatrajući ljude u svojoj okolini (najčešće svoje studente), Maslow je sastavio popis odlika samoostvarenih ljudi. Pročitajte popis i doznajte - jeste li i Vi među njima?

ODLIKE SAMOOSTVARENIH LJUDI (prema A. Maslowu)

• pravilna percepcija stvarnosti
• prihvaćanje stvarnosti, prihvaćanje sebe, drugih i prirode
• spontanost, prirodnost i jednostavnost
• usredotočenost na problem i njegovo rješavanje
• izdvojenost, potreba za samoćom (češće nego kod "prosječnog" čovjeka)
• neovisnost, autonomija mišljenja, vlastita volja
• aktivno djelovanje u zajednici
• stalna svježina doživljavanja života i svakodnevnih situacija
• mistični doživljaji
• osjećanje zajedništva s ljudskom zajednicom (užom i širom)
• duboki međuljudski odnosi s manjim brojem osoba
• neprijateljstvo prema drugima ne zasniva se na karakteru, već samo ako je druga strana zaslužila neprijateljski odnos ili ako je to za dobrobit te osobe ili drugih ljudi.
• sklonost demokraciji
• razlikovanje sredstava i ciljeva
• razlikovanje dobra i zla
• kreativnost
• filozofski smisao za humor, bez vrijeđanja i omalovažavanja drugih
• otpor prema enkulturaciji (nekritičkom prihvaćanju vrijednosti svoje kulture), prevazilaženje bilo koje pojedinačne kulture, težnja univerzalnim vrijednostima
• nesavršenost samoostvarenih ljudi i prepoznavanje vlastite nesavršenosti; rad na sebi.

Izvori:

Abraham H. Maslow: Motivacija i ličnost; Nolit, Bg, 1982.

Wikipedia: Abraham Maslow - https://en.wikipedia.org/wiki/Abraham_Maslow


Možda će vas zanimati...

J.K. Rowling: O dobrobitima neuspjeha
Može li neuspjeh biti pokretač pozitivnih promjena? Doznajte što o tome misli planetarno uspješna autorica Harryja Pottera.

Pročitajte više... »

Mobbing ili kako vas radno mjesto može ubiti

Piše: Bernarda Lusch

Mobbing na radnome mjestu odraz je vrijednosti društva u kojem živimo. U vremenu krize i u klimi općega nezadovoljstva mobbing naprosto cvjeta. Doznajte što je mobbing, kako prepoznati mobbing te kako se možete zaštititi.

Što je mobbing?

Mobbing je izraz koji označava razne oblike zlostavljanja na radnom mjestu. Dolazi od engleske riječi mob, što znači rulja ili gomila. Kao glagol, izraz to mob znači „masovno navaliti na nekoga“ ili „okružiti nekoga s lošim namjerama“.

Kako se očituje mobbing na radnom mjestu?

Mobbing uključuje specifične obrasce ponašanja na radnom mjestu, kojima jedna ili više osoba ponižava, odnosno psihički zlostavlja drugu osobu kroz duže vrijeme.

Cilj ovakvoga ponašanja je degradacija i diskreditacija žrtve mobbinga, ugrožavanje njezina ljudskog dostojanstva, integriteta i ugleda, te naposljetku i uklanjanje ciljane osobe s posla. Zlostavljana je osoba zbog svog položaja u hijerarhiji najčešće bespomoćna. Da bi se ovakva ponašanja smatrala mobbingom, ona moraju biti sustavna i, prema definiciji, događati se najmanje jednom tjedno tijekom šest mjeseci.

Kako je nastao pojam mobbinga?

Austrijski zoolog Konrad Lorenz (1903.-1989.) primijetio je kod nekih životinja sklonost mobbingu, odnosno udruživanju protiv jednog člana, koji se tada sustavno napada s ciljem istjerivanja iz zajednice ili čak usmrćivanja. Pozadinu takvoga ponašanja Lorenz je vidio u životinjskom nagonu za preživljavanjem. Prema njemu, ljudi također imaju isti unutarnji nagon. Međutim, čovjek bi svojim razumom trebao taj nagon držati pod kontrolom.

Da tomu ipak nije uvijek tako, potvrdio je tijekom osamdesetih godina švedski psiholog Heinz Leymann, koji je prvi put pojam mobbinga primijenio na ljude, i to za slično udruživanje na radnom mjestu protiv ciljane osobe. Leymann je također otkrio da mobbing na radnom mjestu često dovodi do PTSP-a, odnosno posttraumatskog stresnog poremećaja kod žrtve.

Zašto i gdje se događa mobbing?

Velika nezaposlenost, prevelika konkurencija, nerealni zahtjevi i stres na radnome mjestu čine ljude razdražljivima i uplašenima za vlastitu egzistenciju. Mnogi u takvim uvjetima postaju morski psi koji jedu druge, kako sami ne bi bili pojedeni. Karijerizam i želja za napredovanjem bez obzira na cijenu također su motivacija za zlostavljanje drugih, odnosno za ostvarivanje cilja preko tuđih leševa.

Ponekad je u pitanju psihopatija zlostavljača, odnosno ozbiljan poremećaj ličnosti. U tom slučaju zlostavljanje se odvija zbog želje za dominacijom, ljubomore ili zavisti zbog nečijih sposobnosti. Povod za početak zlostavljanja može biti posve beznačajan - npr. zlostavljaču se čini da ga niste dovoljno ljubazno pozdravili ili da ste ga krivo pogledali. Iza prividne moći zlostavljača često stoji strah, nesigurnost i osjećaj manje vrijednosti. Osoba s crtama psihopata je egocentrična, nema empatije i savjesti, te se obrušava na svakoga za koga misli da joj je na putu, a nije u poziciji da se obrani. Upravo u potonjem skriva se mogući ključ zaštite - psihopat će rijetko uzeti na zub osobu koja ima nekakvo zaleđe ili koja se čini dovoljno jakom i samopouzdanom da mu ikako uzvrati.

Međutim, da bi zlostavljač uopće dobio priliku za mobbing, potrebni su određeni preduvjeti. Tvrtka koja ima probleme s upravljanjem i organizacijom idealan je medij za pojavu mobbinga. Kada nema jasno postavljenih pravila, među zaposlenima dolazi do razmirica i sukoba mišljenja oko obavljanja radnih zadataka ili do neprijateljstava iz drugih razloga. Ako se početni sukobi ili nesporazumi ne riješe, oni se mogu razviti u mobbing. To se često događa kada su nadređeni, odnosno uprava, nezainteresirani ili nesposobni za rješavanje nastalih konflikata.

Dinamika međuljudskih odnosa na radnome mjestu uvelike ovisi o upravi organizacije. Rješavanje problema koji su doveli do sukoba, kao i svojevrsna medijacija, vjerojatno će spriječiti razvoj mobbinga. Međutim, dva su najčešća načina na koji uprava griješi u takvim situacijama – prvo, nadređeni bira stranu u sukobu i time samo pogoršava stvar i drugo, nadređeni ignorira nastalu situaciju i ne želi se time opterećivati. Zlostavljanje se događa samo tamo gdje je dopušteno i gdje se zlostavljač ne boji posljedica.

Mobbing se često događa u organizacijama sa strogom hijerarhijskom strukturom, a koje njeguju tzv. kulturu karijerizma. Zbog velikog broja zaposlenih i nedostatnog nadzora, velike korporacije su također pogodne za razvoj mobbinga.

Kada je zlostavljač ili skupina njih na samom vrhu hijerarhije (npr. direktor ili vlasnik tvrtke), za žrtvu mobbinga je to bezizlazna situacija. Često je tada jedini izlaz otkaz, odnosno sklanjanje iz takvog nezdravog okruženja.

Profil zlostavljača

Zlostavljač ili mobber je obično osoba koja u bilo kojem smislu ima neku vrstu nadmoći nad žrtvom. To može biti nadređeni ili osoba iza koje stoji netko moćniji. Ponekad je zlostavljač jednostavno politički podoban i uhljebljen po političkoj liniji, te je kao takav nedodirljiv.

Zlostavljač se često osjeća inferiorno i manje sposobno, a to nastoji sakriti agresivnim nastupom i igrama moći. Ne podnosi kritike, ne priznaje pogreške, već svu krivnju svaljuje na druge – na one na koje može. Često su mu meta osobe koje su svjedoci njegovih pogrešaka, nesposobnosti ili nepravilnosti u radu. Ponekad se zlostavljač svjesno koristi mobbingom kako bi prikrio svoje malverzacije i kriminalne radnje. Ako i nije u potpunosti psihopat, zlostavljač često ima barem neke psihopatske osobine – npr. nedostatak empatije i savjesti.

Zlostavljač može biti i slabić, odnosno osoba koja se nema hrabrosti suprotstaviti zlostavljaču te mu se priključuje u zlostavljanju treće osobe – sve kako ne bi i sama postala žrtvom. Mnogi se često u inerciji priključuju zlostavljaču iz istog razloga - straha za radno mjesto. Neki u obitelji jedini rade, neki imaju kredit i slično - to su razlozi (ili izlike) zbog kojih ljudi često okreću glavu od nepravde ili čak i sami postaju sudionici u zlostavljanju.

Profil žrtve

Istraživanja pokazuju da su najčešće žrtve mobbinga pripadnici socijalno osjetljivijih skupina - mlađe osobe, novozaposlene osobe, osobe s invaliditetom, starije osobe (pred mirovinom), pripadnici bilo kakvih manjina – etničkih, ideoloških, religijskih i sl.

Osim toga, metom mobbinga često postaju zviždači, odnosno osobe koje ukazuju na nepravilnosti u radu pojedinaca ili tvrtke, zatim kreativne i sposobne osobe koje predlažu promjene u načinu rada, te osobe koje traže bolje i pravednije uvjete rada. Žrtvom može postati i osoba koja se ne želi priključiti zlostavljaču u zakulisnim igrama i mobbingu treće osobe.

U sredinama gdje vlada korupcija i kriminal, zlostavlja se osoba koja odbija izvršavati zadatke koje smatra moralno i zakonski upitnima te koja inzistira na poštivanju zakona. U tako nezdravoj sredini, pametne i poštene ljude se nastoji izgurati na marginu i spriječiti njihovo sudjelovanje u donošenju odluka. Kako bi se spriječilo razotkrivanje nezakonitosti u radu, takve se osobe nastoji diskreditirati i ušutkati.

Aktivnosti mobbinga (prema Heinzu Leymannu)

• Onemogućavanje adekvatne komunikacije žrtve – osoba nema pravo glasa, ušutkuje se, verbalno se napada i oštro kritizira, prijeti joj se ili ju se ignorira kada bilo što kaže.
• Onemogućavanje društvenih kontakata – osobu se izolira, nitko joj se ne obraća, ponekad je čak fizički udaljena, npr. u odvojeni ured. Žrtva se ne poziva na sastanke ili druženja u kolektivu.
• Ugrožavanje osobne reputacije – ogovaranje, ismijavanje zbog bilo kakve različitosti (npr. naglasak), vrijeđanje, izmišljanje priča o privatnom životu – kleveta, spletkarenje i huškanje okoline na žrtvu. Žrtvi se blati karakter kako bi se opravdalo loše ponašanje prema njoj ("on je to zaslužio")
• Napadi na radnu sposobnost – žrtvi se ne daju nikakvi radni zadatci (sindrom „praznog stola“) ili joj se daju potpuno besmisleni zadatci. Žrtva dobiva količinu radnih zadataka koje teoretski ne može obaviti u zadanom roku. Bez objašnjenja se mijenjaju rokovi izvršenja radnih zadataka ili se zadaju zadatci koji nisu u opisu posla i kvalifikacija žrtve. Stalno se i neargumentirano kritizira rad žrtve. Oduzimaju se ili onesposobljavaju osnovna sredstva za rad (npr. računalo) i za posljedice se okrivljuje žrtva. Moguće su čak i malverzacije, podmetanje pogrešaka ili krivotvorenje dokumenata, a sve s ciljem da se žrtva okrivi i diskreditira. Žrtvi se također mogu uskraćivati informacije bitne za poslovanje, kako bi ona ispala nesposobnom i glupom.
• Ugrožavanje fizičkog zdravlja žrtve – osobi se dodjeljuju opasni zadatci, a uskraćuje se zaštitna oprema, žrtva nema pravo na odmor i slobodan dan, tjera se na prekomjerni i često neplaćeni prekovremeni rad, uvjeti za rad nisu primjereni (npr. ekstremna hladnoća), događaju se fizički napadi ili seksualno zlostavljanje.

 

Faze mobbinga

1. Sve počinje neriješenim konfliktom među suradnicima, a međuljudski odnosi su narušeni. Povod sukoba se zaboravlja, ali agresija postaje sve očitija i usmjerava se prema mogućoj žrtvi. Mobbing počinje kada postoji svjesna namjera da se našteti određenoj osobi.

2. Žrtva se omalovažava i ponižava, često prvo diskretno, a zatim sve otvorenije. Žrtvu se ogovara, ismijava, protiv nje se spletkari. Ciljana osoba gubi svoje radno i ljudsko dostojanstvo, počinje se osjećati manje vrijedno i gubi pravo glasa u radnom okruženju.

3. Sustavno psihičko zlostavljanje stigmatizira žrtvu te ona postaje dežurnim krivcem za sve pogreške i loše stvari koje se događaju u radnoj sredini.

4. Budući da je se okrivljuje za sve, žrtva se sve više trudi i izgara na poslu kako bi dokazala svoju vrijednost i pravo na radno mjesto. Sindrom izgaranja na poslu je poznat i kao burnout - a on može prouzročiti težak depresivni poremećaj i druge psihosomatske bolesti. Simptomi burnouta su fizička iscrpljenost, ali i gubitak radnog elana, osjećaj da posao više nema smisla i teško beznađe.

5. Žrtva nakon dugotrajnog zlostavljanja obolijeva od psihičkih ili fizičkih bolesti, napušta posao, a ponekad čini i samoubojstvo.

Posljedice mobbinga za žrtvu

Alkoholizam kao posljedica mobbinga

• Psihičke ili fizičke bolesti i poremećaji - promjene u ponašanju, napadaji tjeskobe, glavobolja, poremećaji spavanja, pad imuniteta, psihosomatske bolesti.
• Na društvenoj-emocionalnoj razini žrtva može postati društveno izolirana, imati osjećaj niže vrijednosti te izbjegavati kontakte s drugim ljudima; osoba osjeća nepovjerenje prema svima, čak i prema članovima vlastite obitelji; stalno plače ili je emocionalno zatupljena.
• Promjene mogu biti vidljive i u ponašanju – javlja se pasivnost ili agresivnost (prema sebi ili drugima). Žrtva je razdražljiva, rastresena, lako plane ili je potpuno apatična, postaje zaboravna, počinje i sama napadati osobe slabije od sebe (npr. u obitelji) ili planira osvetu zlostavljaču. Agresija može biti usmjerena i prema unutra – dolazi do zlouporabe alkohola, droga, cigareta ili lijekova za smirenje; osoba se rizično ponaša i upada u razne probleme, ili ulazi u drugu krajnost - zatvara se u svoja četiri zida.
• Na ekonomskoj razini, otkaz kao krajnja posljedica mobbinga žrtvi donosi egzistencijalne probleme. Zbog narušena zdravlja i ugleda, zlostavljana osoba često nema izglednu perspektivu pronalaženja novoga posla.

 

Posljedice mobbinga za tvrtku

Tvrtka u kojoj se događa mobbing prije svega gubi na produktivnosti. Energija koja bi trebala biti usmjerena na kvalitetno obavljanje radnih zadataka troši se na intrige, ogovaranje i zlostavljanje, a kod žrtve na izbjegavanje zlostavljača. Sve to rezultira smanjenom kvalitetom proizvoda ili usluge, a to onda vodi do smanjenja ugleda, te naposljetku i do novčanih gubitaka za tvrtku. Ne treba posebno napominjati kako je takvo nezdravo okruženje vrlo demotivirajuće za sve radnike.

Posljedice mobbinga za društvo

Društvo koje ne sankcionira mobbing zaslužuje trpjeti posljedice. Ako se uzmu u obzir posljedice mobbinga u pojedinačnim tvrtkama, onda je jasno da je mobbing jedan od faktora siromaštva u društvu. Nekažnjavanje neprimjerenoga ponašanja također dovodi do srozavanja moralnih normi, čime se dovodi u pitanje zaštita temeljnih ljudskih prava.

Kako se nositi s mobbingom?

• Pismeno zabilježite ili snimite svako zlostavljanje te sačuvajte relevantne dokumente.
• Ukoliko u svojoj radnoj sredini imate osobu od povjerenja, upoznajte ju sa situacijom.
• Pokušajte otvoreno razgovarati sa zlostavljačem – pitajte u čemu je problem, te što možete učiniti da se problem riješi. Suočite zlostavljača s njegovim postupcima i ponašanjem prema vama.
• Otvoreno recite zlostavljaču (ili skupini) da vas takvo ponašanje smeta i recite im da prestanu.
• Ne uzvraćajte istom mjerom – to je ono što zlostavljač želi, kako bi vas mogao okriviti za sve!
• Iznesite problem izravno nadređenoj osobi.
• Ako je u pitanju veće poduzeće, obratite se kadrovskoj službi ili upravi.
• Ukoliko vam je zdravlje narušeno, potražite liječničku pomoć!
• Potražite savjet pravnika ili se obratite nekoj udruzi koja se bavi pravima radnika i mobbingom. U Hrvatskoj je po tom pitanju najaktivnija udruga Mobbing (Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga) 
• Na kraju, ako problem ne možete riješiti - zapitajte se, je li posao koji radite vrijedan vašega života? Zajedno s obitelji analizirajte moguće alternative!

 

Tko je odgovoran za mobbing?

Jasno je da sve počinje sitnim neprijateljstvima ili komunikacijskim problemima među zaposlenima. Međutim, zadatak je uprave da postavi pravila igre i da održi red, rad i učinkovitost. Uzmemo li u obzir da loši međuljudski odnosi i mobbing negativno utječu na produktivnost, uprava i te kako ima konkretan interes da pravovremeno intervenira u ovakvim situacijama.

Ipak, odgovornost leži i na svakome od nas. Jesmo li možda svjedoci mobbinga u svojoj radnoj sredini? Zatvaramo li oči pred zlostavljanjem nekoga od kolega? Treba imati na umu da zlostavljač bez podrške - makar to bilo i prešutno pristajanje - obično ne bi mogao činiti to što čini. "Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog zlih ljudi, već zbog onih koji zlo promatraju i ništa ne poduzimaju", reče Einstein. Možemo samo konstatirati da isto vrijedi i za radno mjesto.

photo credit: Mobbing / Bullying  07/52 via photopin (license)

Pročitajte više... »